Osnovna škola "Eugen Kumičić" Rijeka

Školsku knjižnicu posjetio je naš riječki akademski  glumac Denis Brižić u sklopu knjižničnoga programa Susreti u knjižnici.

31. ožujka našu školsku knjižnicu posjetio je naš riječki akademski  glumac Denis Brižić u sklopu knjižničnoga programa Susreti u knjižnici. Predstavljanju je prisustvovalo tridesetak učenika viših razreda. Glumac nam je živopisno i šaljivo pripovijedao o svome životnome poslanju, odabiru zanimanja ističući kako je tek nakon završenoga studija računarstva odlučio postati glumcem.

Učenici su s velikom pažnjom slušali crtice iz glumčeva života te nakon uvodna predstavljanja, znatiželjno su postavljali pitanja (uskoro ćete moći pročitati cijeli intervju naše novinarske skupine koji će biti objavljen na školskim stranicama).

Imali smo i mi iznenađenje za našega gosta – učenik 8. b razreda M. J. izveo je ulomak iz monodrame Mire Gavrana Naposlušniji bolesnik Trpimir kojim nas je i predstavljao na državnoj smotri LiDraNo u Primoštenu.

Dvosatni susret proletio je za čas i svima je bilo žao rastati se. S pozivom i nadom u što skorašnji ponovni susret, pozdravili smo se s našim dragim gostom.

Evo i fotografija :)

Intervju:

Kako to da ste posjetili baš našu školu?

Ja nisam samo vaš sugrađanin, ja sam i „supatnik“ ove škole. Moji su sinovi polazili vašu školu, tako da znam sve o mukama kroz koje prolazite.

Kako ste se počeli baviti glumom?

Kad sam završio srednju školu, upisao sam neki drugi studij i nisam mislio da ću se ikada baviti glumom. Kada  sam trebao početi raditi, u Rijeci je otvoren područni odjel zagrebačke Kazališne akademije za potrebe našeg kazališta. Ja sam, tako, više iz znatiželje nego iz nekog entuzijazma, otišao na prijemni i prošao sam.

Kako je bilo na prijemnom?

Pa, morali smo naučiti tri recitacije i dva monologa. Pošto sam tek tada izašao iz vojske, morao sam nešto spremiti na brzinu. Naučio sam neke tri pjesme i to sam izgovorio. Profesor Tonko Lonza je rekao: „A sad drugu.“ A ja sam rekao da su to sve tri. Svidjela im se iskrenost, primili su me i krenule su uloge. U početku manje, iako bismo svi mi odmah htjeli biti veliki glumci.

Tko je najbitniji u kazalištu?

Obično svi misle na glumce, balerine, a meni se čini da su to majstor pozornice, svjetla, zvuka, šef garderobe i inspicijent (osoba koja vodi predstavu). Oni su vidjeli toliko predstava da je njihovo iskustvo nenadoknadivo.

Tako je jedan barba Luka, majstor struje, tada meni rekao: „Čekaj mali, tvoje vrijeme tek dolazi.“ Ja sam mu rekao: „Već sam tu dvije godine, a izgovorio sam tek šesnaest rečenica, ne znam kad će doći to vrijeme.“

Onda je došla predstava „Vježbanje života“ koja je izazivala veliku buru u našem gradu. Bila je to 1988., 1989. Predstava je bila jako važna, govori o zadnjih sto, sto pedeset godina grada Rijeke i gradu u velikom vrtlogu povijesnih zbivanja.

U toj sam predstavi upoznao glumca Claudia Misulina s kojim sam kasnije radio u jednom kazalištu u Riminiju. Vidio sam tada da je tamo potpuno drugačije. Glumci ne dobivaju plaću, nego se trebaju brinuti da budu što bolji da bi ih netko zvao. Kod nas je to ipak lagodnije jer imamo stalno zaposlenje. Tako sam ja tamo ispekao zanat.

Što mislite da je važno za glumca?

Glumac treba puno čitati i učiti. To je dugotrajni proces, ne može se to naučiti odjednom.

Imao sam malu monodramu „Koma“. Tako su i moje uloge došle na red. Nikad nisam požalio što sam promijenio zanimanje. Meni je osobno bilo najdraže kada su mene i mog kolegu Jureša odabrali da odglumimo nešto papi. Ja sam izveo ulomke iz „Zapisa popa Martinca“. Na meni je osobno to ostavilo trajni pečat.

Možete li vi utjecati na izbor uloge?

Ravnatelje ne biraju glumci, nego gradska uprava, a redatelji biraju predstave. Tako mi uopće ne utječemo na izbor programa. Mi dobijemo obavijest što ćemo te godine igrati i zaduženja za uloge. Nimalo bajkovito.

Jeste li odbili koju ulogu?

Nisam odbijao uloge, u svakoj se ulozi može naći nešto zanimljivo. U svakoj predstavi stvaramo nešto novo.

Kako učite uloge?

Vrlo jednostavno – kreneš i učiš. Nema tu neke filozofije. Netko ima fotografsko pamćenje, ja ne. Puno puta iščitavam tekst. Mi sjednemo za dugački stol i danima čitamo svoje uloge, redatelj nas upozorava kako čitati, a onda tek idemo u prostor. U tim dijelovima važan nam je šaptač. Pamtim ne samo tekst, nego raspoloženje i osjećaje lika kojeg tumačim, tijek misli, to mi pomaže. Što prije naučim napamet – lakše je.

Jeste li kada zaboravili tekst?

Do sada nisam. To je pitanje pripreme i koncentracije za posao. Ako navečer imaš predstavu, ti si taj cijeli dan neupotrebljiv za bilo što drugo.

Jeste li glumili u osnovnoj školi?

Ne, nisam. Tada smo pjevali borbene pjesme u zboru. Njegovala su se sportska natjecanja. Nije se obraćalo pozornosti klasičnim dramskim grupama. Priredbe su bile prigodne – za Dan Republike, Dan mladosti i sl. Danas pratim Lidrano,. Mislim da je danas to sve puno slobodnije.

Je li ljepše biti glavni ili sporedni glumac?

Kad smo kući lijepo je biti glavni glumac. Na gostovanjima je teško biti glavni glumac jer su uvjeti puno lošiji.

Kavo je radno vrijeme glumca?

Probe su od 10 do 14 sati, a navečer su predstave. Kad nema predstave, probe traju do 16 sati.

Isplati li se biti glumac?

Financijski se u Hrvatskoj ne isplati ništa raditi osim biti političar. Nitko od nas nije postao glumac da bi se time obogatio.

Prati li Vaša obitelj svaku predstavu?

Nisam nikad želio svoje sinove opterećivati svojim poslom. Oni tek sada, u srednjoj školi, otkrivaju zanimanje svog oca. Prije je bilo najvažnije da smo obitelj. Mislim da svakom čovjeku na prvom mjestu mora biti roditeljstvo, a tek onda zanimanje. Dok su bili mali, nisam ih vodio u kazalište. Sada ih je to počelo zanimati pa ponekad pogledaju predstavu iz glumačke lože. Obitelj ne treba živjeti na dobrim i lošim kritikama svog hranitelja.

O čemu razmišljate dok glumite?

Samo o onome što glumim. Film je prošlost, snimljen je prije. Dramski glumac svaki dan mora svoj lik roditi u sebi, a navečer ga pokopati. To dramske glumce troši, ta iskrenost u kazalištu.

Jeste li kada poželjeli ostaviti taj posao?

Ne baš, iako je bilo trenutaka kad sam mislio što to sve meni treba. Sve to prođe s prvim aplauzom.

Jako je važno u životu raditi posao koji voliš. Uz obitelj, to je ono što te može ispuniti i učiniti sretnim.

Ena Pražić, 7.b